|
HRAST I KNJIGA
«Ja sa ljudima nemam više o čemu razgovarati» Andrej Rubljov Došao sam miru da me učiš. Soba je prepuna tako dragih stvari: hrast i knjiga (ko duša i um!), sat i svijećnjak, spužva kocka i sehara – sve mirom miruje, osim srca, što bije i bije, u velikom drugom velikom srcu – srcu vaseljene. Sve je zapravo muzika sama. Izlišna postaje moć govora; sve počinje, i svršava, šutnjom, iz koje će, kroz trpnju, liti sjaj čiste blagosti. Ničeg, inače, dobrog međ mirnim stvarima. Jer, napolju, gladan je svijet, i ljudske su oči bunari prastari – prazno, žeđ i tama. Zar je to zbilja moguće!? Putevima različitim, istom se cilju bližimo! Preduboka je zamisao Tvorca. Da bih shvatio taj svijet, iznova bih morao, stalno i stalno, živjeti ljubav. S manje bih zlojeda, straha i žestine, potom, pod zvijezdom kročio, trpnju ko mlijeko majčinu kušajuć. Komad se neba kroz prozor vidi, i neke žene dolje, sasvim nadrealne, eno, rublje razastiru. U sobi, odasvud, maslačak cvate! Djevojčice naše obrašca nadimaju, u krunice se dah dječiji sasipa i cvjetno perje zrakom lebdi! Prah i pelud lice nam mije, i prepuna je soba snijega i topline! O hoću li išta naučiti iz svega!? Sada je, evo, mirno moje srce. Ali, ko će, umjesto mene, iz ove sobe izići? I čije će oči k nebu se podić? U čijoj će to duši iz starih knjiga glas da zvoni: «O Bože, pun neka je svjetla Ibrahimov grob!»? |
|
Rekla je "stani"
Nisam znao kako Teklo je vreme Ja sam mislio tek tako Ona rekla je "mi" Nisam mislio na nas Rodjen da hodam da ne cujem glas Ponovo ta pomalo sumnjiva Sloboda nije cekala Kao kamen kada padne u duboku vodu I ja bih tako pao ali nemam gde Njene tihe su niti mi zarobile telo Tanke niti ljubavi Tesko je bolu da zakuca na vrata A meni jos teze da otvorim da Javi mi da me jos uvek voli Javi mi da li se dobro ljubi Javi mi odgovor dugo cekam Moram biti jak da podnesem i to Javi mi kako da idem dalje Javi mi sati su takop gluvi Javi mi odgovor dugo cekam Moram biti jak da podnesem i to Kada otplove snovi ljubav zaboli Srce se zbuni i pocne da moli Put srece kad daleko se predje Do kraja se nikad ne obrise sam |
|
Ne daj se Ines, ne daj se godinama moja Ines!
Drukčijim pokretima i navikama, jer još ti je soba topla i prijatan raspored i rijetki predmeti… Imala si više ukusa od mene… Tvoja soba – divota! Gazdarica ti je u bolnici. Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima, pratila me sljedečeg jutra oko 9 do stanice... I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom kao list niz jednu beogradsku padinu. U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima. Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines! Dugo je pripremano naše poznanstvo. I onda slučajno uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prekrivena želja tvoj je način gospođe i obrazi seljanke prostakuso i plemkinjio moja… A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba Proleterskih brigada trideset i devet kod Krkovic. Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja… Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva. Upotreba zajedničke kupaonice i molim vas ako me ko traži… Ne daj se Ines! Evo me ustajem tek da okrenem ploću. Da li je to nepristojno u ovakvom času, Mozart, Requiem, Agnus Dei. Meni je ipak najdraži početak… Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti, koja nas provlastitim očima vara, krade i napušta. Ne daj se Ines. Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu… Dodirni me ispod stola koljenom, generacijo moja, ljubavnice. Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve u prosjeku tisuću devetsto trideset osma, Ja necu imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu jer ja sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. A ponovo počinje kiša, kao što već kiši listopad. Na otocima more od olova i nebo od borova, udaljeni glasovi koji se mješaju, glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, roda, brata… Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu i nestale svjetlastom bjelinom. Još malo šetnje uz more i gotovo. Ne daj se Ines... |
|
Ko fina prasina u oku
Sitan kamen na dnu cipele Ko fitilj zarobljen u vosku Mislim na tebe Da mogu smrvio bih kamen I svu bi tugu oci sam isprale A niti vezane za plamen Moraju da sagore Ako me nosis na dusi I nemas s kime sagraditi dom Ako me nosis na dusi Vjeruj mi da briga me za to Ljubim druge a ne osjecam I svaki dodir mi je ko da ustajem Na nogu sto mi je utrnula Bez ljubavi, nadanja, bez tebe Ne ide |
| < | svibanj, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv